Ženski nogometni klub Split

Najlipši i najšportskiji grad na svitu,kako volimo kazat, a bit će tu i „čagod istine“, jeli. Krenemo li, ne tako davno, u prošla vrimena i spomenemo li se zlatne Đuke, Gusarevog osmerca, braće Skelin, pok.Zlatka Celenta, trostrukih euro šampiona K.K.Jugoplastike, vaterpolskog trolista Pošk-Mornar-Jadran, Joška Alebića, neprikoslovene Blanke Vlašić, rukometaša, odbojkaša i mnogih inih znanih,a manje eksponiranih nosioca odličja, vidimo da u onoj prvoj besidi ima i više od „čagod istine“. Nomalno, tu su u „najvažnijoj sporednoj stvari na svitu“ neizostavni spliski „Bili“ i „Crveni đavoli“ – HAJDUK i SPLIT, novi (stari) drugoligaš, bog mu da sriće, uz njega smo i dušon i srcen pa di puklo da puklo.

Žene.Splićanke.Nadaleko opivane po lipoti i gracioznosti, i dobre športašice, dobre! U svin granama , pa i u balunu.

Sve je počelo u lito, davne 1971. u jednoj mićoj šalturskoj butigi u Radmilovića ulici.Vlasnik, Ivo Malenica, bog mu da pokoja, i prof. Miranda Krešić to su znali, pa osnivaju prvi ženski nogometni klub „ 8.mart „. Ni ime nije slučajno izabrano, Dan žena ,sve ti govori.U dvi godine svoga djelovanja nisu osvajali titule, ali su iznjedrili nekoliko standardnih reprezentativki – Mira Vučica, Željka Radojčić, Marija Maganič, Ljiljana Jelavić, Vinka Fabjanac, jedna boja od druge. Šjor Ivo, koji je sam financira cili klub bez sponzora, nije dugo izdrža.Rasproda je sve, otiša na inkanat, i 1973. „ 8 mart „ pod svoje okrilje uzima kombinat „Jugoplastika“ čije ime i preuzima.Nije se za čudit, od tri ijade zaposlenih u kombinatu bilo je četiri ijade žena, koji rasadnik.To se čuti odma, već 1974., cila ekipa „Jugoplastike“ uz tri pojačanja – Vargek, Listeš, Čorluka – čini reprezentaciju Jugoslavije na jakon međunarodnom turniru u SR Njemačkoj, oče reč ka današnje prvenstvo Europe.Deklasiraju sve protivnike, pa i one sa dužon nogometnon tradicijon, i dolaze do finala.Uz veliku pomoć sudaca gube finale 2:0 od njemica koje ka domaćini moraju osvojit turnir.Neka, nema veze, pokazali smo da znamo i možemo.I opet ćemo, polako, doće sve na svoje.

Uspjesi, nekad veči - nekad manji, redali su se konstantno, kako na prvenstvu tako i na domaćim i stranim turnirima.Pokali, medalje, pohvalnice – gomilaju se, ne bi ih se posramili ni neki današnji muški prvoligaši.Išlo je tako sve do 90`kad se raspadon Jugoslavije gasi kombinat „Jugoplastika“, a s njime i njihov nogometni klub.Šteta, bilo je dobro.

U proljeće 2003. okuplja se grupica ljudi , entuzijasta, i osnivaju ženski nogometni klub „Marjan“. Među njima je i Jozo Pirić, alfa i omega kluba, onda i danas.Krive procjene u odabiru ljudi, vezivanje uz one koji se rado slikaju, puno pričaju, a malo rade ,drže taj klub na pukoj egzistenciji i danas nakon šest godina.Upornost gosp.Pirića, njegova borbenost i ljubav prema klubu, neosporna je ali, kao i 71` jedan čovjek ne može sam.Roman o Don Kihoteu davno je napisan.Odbijajući ponuđenu pomoć, pod izlikom „kako ni jedan klub ne vode roditelji pa neće ni“ Marjan“, gosp.Pirić navodi nekolicinu roditelja koji uz pomoć i oduševljenje negdašnjih igračica, posebno Ljiljane Jelavić i Vinke Fabjanac, dolaze na ideju o pokretanju novog kluba.

Gosp.Piriću, hvala Vam, bez Vas ovaj klub ne bi postojao.Želimo Vam sve najbolje, da ustrajete i uspijete na svom putu.Ovaj grad, sa ovoliko talenata i športskog duha, može podnjeti dva kluba.